Odluka o eksperimentalnom uvođenju radničkih saveta u jugoslovensku industriju stupila je na snagu 23. decembra 1949. godine. Prvi radnički savet osnovan je 31. decembra iste godine, a za njim je trebalo da usledi još njih 214. Do 27. juna 1950, kada je Tito svečano objavio da se radničko samoupravljanje zakonski uvodi širom jugoslovenske industrije, bilo je osnovano već preko 500 radničkih saveta.
Datum koji je državno rukovodstvo izabralo za inauguraciju ovog centralnog ideološkog stuba „titoističke“ Jugoslavije nikako nije bio slučajan. On je pažljivo isplaniran kao odgovor na javno isključenje Jugoslavije iz Informbiroa dve godine ranije, 28. juna 1948, nakon duge ali tajne prepiske između sovjetskog i jugoslovenskog partijskog rukovodstva. Kao istorijski bitna godišnjica u srpskoj i jugoslovenskoj istoriji, čiji koreni sežu do mita o Kosovskom boju na Vidovdan 1389. godine, ovaj datum bio je ispunjen simboličkim značajem za srpsku i jugoslovensku državnost.
Stoga je odluka da se radnički saveti zvanično uvedu baš na ovaj datum dodatno naglasila njihovu centralnu ulogu u višestranoj kampanji da se Jugoslavija i njena komunistička vlast odbrane od sovjetskog prevrata. Usvajanje radničkog samoupravljanja kao ključnog elementa nove doktrine „socijalističke demokratije“ moglo je da posluži za diferenciranje Jugoslavije od etatističkog sovjetskog bloka – pre svega zarad pridobijanja podrške Zapada, ali takođe i globalnog Juga, za odbranu njenog nacionalnog suvereniteta.
Iako je novi pravac u unutrašnjoj politici Jugoslavije imao međunarodne korene, uvođenje radničkih saveta ujedno je odgovaralo i na interne probleme i brige. Jugoslavija se nakon izbacivanja iz Informbiroa 1948. godine našla u dubokoj ekonomskoj krizi, jer je u velikoj meri zavisila od trgovine sa Sovjetskim Savezom i Istočnom Evropom, čije inpute je koristila za svoj ambiciozni petogodišnji plan započet 1947. Sovjetska blokada se poklopila sa domaćim uslovima značajne društveno-ekonomske zaostalosti, što je dovelo do ozbiljnih ekonomskih, društvenih i političkih tenzija. Jugoslovenski zvaničnici su na to reagovali smanjenjem ciljeva petogodišnjeg plana, većim oslanjanjem na domaće resurse i masovnom mobilizacijom stanovništva za ispunjavanje osnovnih ciljeva industrijalizacije.
Nacionalni entuzijazam i ponos nakon pobede u Drugom svetskom ratu još su bili snažni; sada su ponovo oživljeni i usmereni na otpor Staljinu. Kako bi prevazišli ono što su nazvali „menadžerskim oportunizmom“, ekonomski planeri i sindikalni funkcioneri obratili su se istaknutijim i naročito entuzijastičnim slojevima radnika ne bi li podstakli proizvodnju. U tom cilju su organizovali sve češće konsultacije, koje su za isti sto dovodile upravu i radnike u pokušaju da se radno mesto „demokratizuje“. Te konsultacije su nakon nekoliko meseci institucionalizovane „odozgo“ – u vidu radničkih saveta.
Iako su radnički saveti u početku imali malu stvarnu moć odlučivanja, i premda nikada nisu dali punu vlast radništvu bilo u preduzećima ili u društvu, oni jesu omogućili različite stepene učešća radnika i radnica u odlučivanju i postali su ideološki simbol nove Jugoslavije. Dokumenti koje smo ovde priložili daju uvid u proces koji je doveo do osnivanja radničkih saveta. Među njima je i dokument Ekonomskog saveta iz 1949. godine u kome se, koliko nam je zasad poznato, po prvi put spominje reč „[radni] saveti“. Iz građe se takođe mogu iščitati ideološki stavovi i duh vremena – posebno u govoru koji je održala Vida Tomšič, istaknuta ličnost Komunističke partije, naglašavajući da ambicija jugoslovenskih komunista nije bila samo ekonomska već i šira društvena transformacija.
Premda se među istoričarima i istoričarkama i dalje vode debate o stvarnim korenima raskola Tito–Staljin, kao i o pravoj prirodi samoupravnog projekta, u jedno nema sumnje: osnivanje radničkih saveta predstavljalo je prekretnicu u jugoslovenskoj istoriji. Ovaj istorijski trenutak se u titoističkom poretku sećanja veliča kao otelotvorenje nacionalnog suvereniteta i socijalističke inovacije. Suprotno tome, uvođenje radničkih saveta se u posttitoističkim narativima često svodi samo na početak neuspelog eksperimenta, ili na utopističko zamajavanje. Pa ipak, vraćanje u ovaj rani period samoupravljanja postavlja izazov pred obe varijante zvaničnih mitova; ono još jednom potcrtava potrebu da shvatimo kako prednosti tako i mane samoupravljanja, i kao ideologije i kao prakse, od samog njegovog zasnivanja.
The decision to introduce workers’ councils in Yugoslav industry on an experimental basis was signed on 23 December 1949. The first workers’ council was elected on 31 December 1949 and was to be followed by 214 others. By the time Tito ceremonially announced the legalisation of workers’ self-management across Yugoslav industry on 27 June 1950, more than 500 workers’ councils had been introduced already.
The date chosen for the inauguration of this central ideological pillar of “Titoist” Yugoslavia was not an accident. The timing was carefully choreographed, as a response to the public expulsion of Yugoslavia by the Cominform two years prior, on 28 June 1948, after a lengthy, but secretive correspondence between the Soviet and Yugoslav party leaderships. As a historic anniversary in Serbian and Yugoslav history, going back to the myth of the Kosovo Battle in 1389, the date was laden with symbolic value relating to Serbian and Yugoslav statehood.
Therefore, the decision to launch workers’ councils on that date made them all the more central to the multifaceted campaign to defend Yugoslavia, and Communist rule in Yugoslavia, from Soviet subversion. The adoption of workers’ self-management as a plank of the emerging doctrine of “socialist democracy” could be used to differentiate Yugoslavia from the statist Soviet bloc, principally for the purposes of garnering the support of the West, but also of the Global South, in defending national sovereignty.
While the new domestic direction of Yugoslavia had international roots, the introduction of workers’ councils also addressed internal concerns and problems. Depending largely on Soviet and Eastern European trade and inputs for its very ambitious five-year plan, initiated in 1947, Yugoslavia found itself in a deep economic crisis after its expulsion from the Cominform in 1948. The Soviet-orchestrated blockade collided with severe socio-economic backwardness, leading to major economic, social and political tensions. Yugoslav officials responded by narrowing the goals of the five-year plan, relying on domestic resources, and resorting to the mass mobilisation of the population to fulfil the basic goals of industrialisation.
National enthusiasm and pride were running high after victory in the Second World War, and were being revitalised and repurposed to resist Stalin. To overcome what they characterised as managerial opportunism, economic planners and trade union officials therefore turned to the more prominent and enthusiastic layers of workers to incentivise production. They organised increasingly regular consultations bringing together management and workers in a bid to “democratise” the workplace. Over several months, the consultations became institutionalised from above in the form of councils.
Although initially having few real decision-making powers, and never fully empowering workers in the workplace or society, workers’ councils allowed for varying degrees of worker participation in decision-making and became an ideological symbol of the new Yugoslavia. The documents selected here give a snapshot of the process that led to the formation of workers’ councils, including the first apparent mention of the word “councils” in the papers of the Economic Council in the course of 1949. They also exhibit the ideological claims and spirit of the times, in the form of a speech delivered by a leading light of the Communist Party, Vida Tomšič, underlining that the ambition was not just economic, but also more broadly societal transformation.
While historians continue to debate the precise origins of the Tito–Stalin split and the true nature of the self-management project, there is little doubt that the formation of workers’ councils marked a turning point in Yugoslav history. In the Titoist memory regime, this moment was exalted as the embodiment of national independence and socialist innovation. In contrast, post-Titoist narratives have often reduced it to the beginning of a failed experiment or utopian distraction. However, revisiting this early period complicates both iterations of official myths, and underscores the need to understand both the uses and the limitations of self-management as both ideology and practice from its very inception.
Bešlin, Milivoj, and Petar Žarković. "The Rise and Fall of Democratic Socialism in Yugoslavia 1948-1972." Filozofija i društvo/Philosophy and Society 34, no. 4 (2023): 550-570.
Dimić, Ljubodrag. Jugoslavija i hladni rat: ogledi o spoljnoj politici Josipa Broza Tita (1944-1974). Arhipelag, 2014.
Jakir, Aleksandar. "Workers' Self-Management in Tito's Yugoslavia Revisited." Moving the Social 33 (2005): 137-155
Kullaa, Rinna. Non-Alignment and Its Origins in Cold War Europe: Yugoslavia, Finland, and the Soviet Challenge, I.B. Tauris. 2012
Lees, Lorraine M. Keeping Tito Afloat: The United States, Yugoslavia, and the Cold War, 1945-1960. Penn State Press, 2010.
Milosavljević, Olivera, Država i samoupravljanje: 1949–1956, unpublished doctoral dissertation, University of Belgrade. 1987.
Obradović, Marija. "Narodna demokratija" u Jugoslaviji, 1945-1952. INIS. 1995.
Perović, Jeronim. "The Tito-Stalin split: a reassessment in light of new evidence." Journal of Cold War Studies 9, no. 2 (2007): 32-63.
Petrović Todosijević, Sanja. Otećemo svetlost bučnom vodopadu: reforma osnovnoškolskog sistema u Srbiji 1944-1959. INIS, 2018.
Unkovski-Korica, Vladimir. "Workers' councils in the service of the market: new archival evidence on the origins of self-management in Yugoslavia 1948–1950." Europe-Asia Studies 66, no. 1 (2014): 108-134.