Ova izložba posvećena je 75. godišnjici ključnog razvojnog procesa u jugoslovenskoj istoriji: uvođenju radničkog samoupravljanja. Samoupravljanje je zvanično uvedeno 27. juna 1950. godine, kada je usvojen tzv. Osnovni zakon o upravljanju državnim privrednim preduzećima i višim privrednim udruženjima od strane radnih kolektiva.
Do uvođenja samoupravljanja došlo je nakon raskola Tito–Staljin 1948. godine. Ono je ubrzo postalo jedan od nosećih ideoloških stubova Druge Jugoslavije. Zajedno sa federalnim državnim uređenjem i nesvrstanom spoljnom politikom, samoupravni sistem trebalo je da predstavlja raskid sa dominantnim političko-ekonomskim modelima tokom Hladnog rata. Na njega se gledalo kao na novi oblik demokratije na radnom mestu, različit od svega što je postojalo bilo u zemljama tržišnog kapitalizma na Zapadu ili birokratskog etatizma na Istoku. U samoupravnom sistemu, kako su tvrdili njegovi tvorci i nosioci, kontrola nad svojinom i donošenjem odluka o društvu ležala je u rukama radnika i radnica. Prema rečima Milovana Đilasa, jednog od prominentnih nosilaca jugoslovenskog sistema koji se kasnije okrenuo protiv njega, upravo je ova simbolička snaga samoupravljanja ubedila Josipa Broza Tita da je u pitanju tekovina od istorijskog značaja. Tito je navodno rekao: „Pa to je ono Marksovo, ’Fabrike radnicima’ – što se do sada nije desilo!“
Samoupravljanje je od samog početka bilo zamišljeno kao nešto više od puke unutrašnje reforme. Ono je, naime, bilo sredstvo sticanja legitimiteta na domaćem terenu i prepoznatljivosti u međunarodnoj areni. Iako je Jugoslavija zvanično uvek insistirala da ne „izvozi“ svoj model, te da svaka zemlja treba da bude slobodna da izabere svoj put, ona je ipak privlačila značajnu pažnju pojedinaca, pokreta i država – naročito na globalnom Jugu – koji su tokom Hladnog rata tragali za „trećim putem“. Sistem je stavljao naglasak na decentralizaciju i učešće radnog naroda u društvenom upravljanju ne samo kako bi potencirao jedinstvenost jugoslovenskog uređenja, već i kako bi ka spolja projektovao sliku fleksibilnog i prilagodljivog društva. To je omogućavalo jugoslovenskom rukovodstvu da se, po potrebi, više priklanja Istoku ili Zapadu u različitim periodima.
Međutim, narativ koji su oblikovale i održavale institucije vladajuće Komunističke partije Jugoslavije i njenog državnog aparata nije odgovarao svakodnevnom iskustvu. Ispod površine priče o davanju vlasti radnicima i radnicama kuljale su strukturne protivrečnosti sistema, koje su došle do izražaja već u ranom periodu njegove primene. Radnički štrajkovi, poput onog u Trbovlju 1958. godine, a kasnije i studentski protesti 1968. dramatično su osvetlili raskorak između obećane društvene moći s jedne i življene stvarnosti s druge strane. Državno rukovodstvo je, u odgovoru na takve izazove, sprovelo određene institucionalne reforme – kao što su donošenje novog Ustava 1974. i Zakona o udruženom radu 1976. godine. To je u izvesnoj meri bio pokušaj da se obnovi legitimitet među masama, „odozdo“, putem mera koje su sprovođene „odozgo“, s državno-partijskog vrha. Samoupravljanje je sa uvođenjem ovih izmena istovremeno dostiglo svoj vrhunac, ali i započelo proces svog dugog pada.
Jugoslavija se, nakon nekoliko decenija brzog ali nejednakog razvoja, suočila sa rastućim unutrašnjim krizama, koje su kulminirale u nasilnom rasparčavanju zemlje u ratovima devedesetih godina. Paralelno se odvijala i sistematska razgradnja samoupravnog sistema: režimi država-naslednica koje su nastale raspadom Jugoslavije sproveli su temeljnu privatizaciju svojih privreda, kao i reviziju zvanične istorije. U tom procesu, samoupravljanje je od nekada slavnog dostignuća emancipacije počelo da se posmatra kao promašaj, iluzija, pa i jedan od glavnih uzročnika sloma Jugoslavije.
Došlo je, dakle, do transformacije ne samo u političkom i ekonomskom, već i u kulturnom smislu. U eri titoizma, zvanični narativi su mitologizovali samoupravljanje kao odlučujuće dostignuće jugoslovenske države i stub ustavnog poretka koji se nikako ne sme dovoditi u pitanje. S druge pak strane, u istorijskim narativima i porecima sećanja koji su nastali nakon titoističke ere, samoupravljanje je svedeno na prošlost koju treba zauvek odbaciti; prošlost vrednu podsmeha ili pak zanemarivanja; prošlost kao puki relikt, ili kao upozorenje. Koji god od ovih okvira da se koristi, on ima za cilj da ograniči a ne da ohrabri kritičku refleksiju o tome šta je samoupravljanje zapravo predstavljalo, kako je u praksi funkcionisalo i šta je značilo onima koji su ga neposredno iskusili.
Cilj ove izložbe je da dovede u pitanje kako titoistički tako i posttitoističke poretke sećanja. Pozivajući se na bogatu arhivsku građu, čiji se najveći deo sada po prvi put predstavlja javnosti, izložba Fabrike radnicima? nudi prostor za ponovno promišljanje samoupravnog sistema. Realizovali smo je u saradnji sa Arhivom Jugoslavije i uz finansijsku podršku Odeljenja za politiku i međunarodne studije pri Univerzitetu u Glazgovu. Na izložbi predstavljamo arhivsku građu iz niza različitih fondova, među kojima su:
Kabinet predsednika Republike (837);
Kancelarija maršala Jugoslavije (836);
Savez komunista Jugoslavije (507);
Privredni savet Vlade FNRJ (40);
Savez sindikata Jugoslavije (117);
Antifašistički front žena Jugoslavije (141);
Savez ženskih društava Jugoslavije (354).
Svi ovi izvori – od zapisnika sednica radničkih saveta i izveštaja vlade do protestnih slogana i medijskih napisa (kojima smo delimično pristupili i preko odabranih novinskih listova dostupnih u biblioteci Arhiva) – otkrivaju složenu stvarnost sistema koja pobija pojednostavljene mitove, bilo iz titoističke ere ili posle. Arhivska građa ujedno pruža uvid u različite perspektive unutar državno-partijskog aparata: od iznijansirane samokritike do gorljive samoodbrane protiv unutrašnjih i spoljašnjih, stvarnih i zamišljenih neprijatelja „jugoslovenskog puta u socijalizam“. Izvori dakle oslikavaju ne samo kako je partija-država osmišljavala, artikulisala i sprovodila sistem samoupravljanja, već i kako su ga u praksi dovodili u pitanje, prilagođavali ili pak podrivali oni kad kojima je taj sistem uspostavljen.
Ovom izložbom ne želimo da damo „zadnju reč“ o samoupravljanju, već da podstaknemo na razmišljanje o raznolikoj i često protivrečnoj stvarnosti samoupravnog sistema. Izložba postavlja pitanja kako se to u praksi vladalo u ime samoupravljanja, kako su ljudi razumeli svoju ulogu unutar sistema, a posredno i na koji način se sećanje na sistem oblikovalo (i preoblikovalo) tokom vremena. Time želimo da otvorimo prostor i za ponovno razmatranje toga kako pišemo istoriju, ali i kako oblikujemo društva u kojima živimo.
Svaki segment izložbe propraćen je odabranom arhivskom građom i preporukama za čitanje, kako bismo ohrabrili istraživačice i istraživače da se dublje bave ovom temom. Time što u prvi plan stavlja različitost perspektiva i nestabilnost dominantnih narativa, izložba Fabrike radnicima? nastoji da inspiriše kritički odnos prema prošlosti i da uputi na još nerešena pitanja:
Koliko su fabrike ikada zaista pripadale radnicima? Kakvu je ulogu imalo samoupravljanje u usponu i padu Druge Jugoslavije? Kakvo je nasleđe samoupravljanja danas – i ko odlučuje o tome kako ga se sećamo?
This exhibition marks the 75th anniversary of a defining development in the history of Yugoslavia: the official introduction of workers’ self-management, established by the Basic Law on the Transfer of State Enterprises to Labour Collectives, passed on 27 June 1950.
Emerging in the aftermath of the 1948 Tito–Stalin split, self-management became one of the central ideological pillars of the Second Yugoslavia. Alongside its federal structure and non-aligned foreign policy, this system was positioned as a break with prevailing political and economic models in the Cold War. It was held up as a new form of workplace democracy – belonging neither to the market-capitalist West nor bureaucratic-statist East – purportedly placing ownership and decision-making in the hands of workers. According to Milovan Djilas, an influential insider later turned critic, this symbolic framing helped convince Josip Broz Tito of its historic significance: “Factories belonging to the workers – something that has never been achieved!”
From the outset, self-management was more than an internal reform: it was a vehicle for international distinction and domestic legitimacy. While officially rejecting any claim to export its model, emphasizing instead that each country should be able to choose its own path, Yugoslavia drew considerable attention from individuals, movements and countries seeking a “third way” during the Cold War, including from across the Global South. The system’s promotion of participation and decentralisation served not only to differentiate the Yugoslav order, but also to project a flexible and adaptive image abroad, allowing the country’s leadership to tilt East or West as deemed necessary.
However, this narrative – shaped and sustained by the institutions of the ruling Communist Party and its state apparatus – stood in tension with everyday experiences. Beneath the rhetoric of empowerment lay structural contradictions, emerging early after the system’s implementation. Strikes such as the one in Trbovlje in 1958, and the student protests of 1968, dramatically revealed the gap between promised agency and lived reality. In response, the leadership introduced institutional reforms such as the 1974 Constitution and the 1976 Law on Associated Labor, in part seeking to renew legitimacy from below while reinforcing control from above. These changes marked both the formal height of the self-management framework and the onset of its prolonged unravelling.
Following several decades of fast, but uneven development, Yugoslavia faced mounting internal crises, culminating in the violent dissolution of the country in the 1990s and the systematic dismantling of the self-management system. The post-Yugoslav regimes that emerged across the region implemented widespread privatisation, accompanied by the rewriting of official histories. Once valorised as an emancipatory achievement, self-management was retroactively redefined as inefficient, illusory, or a major cause in the collapse of the state.
These transformations were not only political and economic but also cultural. During the Titoist era, official narratives mythologised self-management as a defining national achievement and a non-negotiable tenet of the constitutional order. In post-Titoist historical narratives and memory regimes, self-management has been reduced to a discarded past – treated either with derision or neglect, framed as a relic or warning. Both frameworks have served to limit, rather than expand, critical engagement with what self-management actually was, how it functioned, and what it meant to those who experienced it.
This exhibition seeks to challenge both the Titoist and post-Titoist memory regimes. Drawing on extensive archival material – much of it made accessible to the public for the first time – Factories to the Workers? offers a space for reappraisal. Developed in partnership with the Archives of Yugoslavia and supported by a grant from the University of Glasgow’s Division of Politics and International Studies, the exhibition presents materials from a wide range of collections, including:
Cabinet of the President of the Republic (837)
Office of the Marshal of Yugoslavia (836)
League of Communists of Yugoslavia (507)
Economic Council of the FPRY (40)
Federation of Trade Unions of Yugoslavia (117)
Antifascist Women’s Front of Yugoslavia (141)
League of Women’s Societies of Yugoslavia (354)
These sources – from workers’ council minutes and government reports to protest slogans and media representations, accessed in part through selected newspapers in the Archives’ library – reveal a complex system that defies the simplified myths that have characterised it in so much of the public narrative during the Titoist era and after. They also showcase the differing perspectives within the party-state apparatus itself: from nuanced self-critique to fiery self-defence against both internal and external, real or imagined enemies of the “Yugoslav road to socialism”. Thus the archival sources reflect not only how the party-state imagined, narrated, and conducted self-management, but also how it was contested, adapted, and subverted by those subject to it.
Rather than offering a definitive account, the exhibition invites reflection on the diverse and often contradictory realities of self-management. It asks how power operated in its name, how people understood their roles within it, and, implicitly, how its memory has been shaped – and reshaped – over time. In doing so, it also opens space for a reconsideration of how we write history, but also how we shape society.
Each section includes curated archival selections and recommended secondary readings to encourage further research. By foregrounding the diversity of perspectives and the instability of dominant narratives, Factories to the Workers? seeks to inspire critical engagement with a past that continues to raise unresolved questions:
How far did factories ever belong to the workers? What role did self-management play in the rise and fall of the Second Yugoslavia? What are the legacies of self-management today – and who decides how it is remembered?